video blog - rock against devil II

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Nastavak bloga "Rock Against Devil",video blog posvećen Kršćanskom rocku & metalu
ROCK AGAINST DEVIL.blog.hr

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Razgovor sa Sotonom

U ovome vjerojatno najduhovitijem tekstu napisanome o temi uloge tehnologije (tj. modernizma i prosvjetiteljstva) u ljudskoj povijesti "Sotona", naravno, igra ulogu njezina vražjeg odvjetnika

Frank Dexter

Kako da vas oslovljavamo?

– Zvali su me raznim imenima, od "Princa Tame" do "Lučonoše" (Lucifera): kontradiktorno, zar ne? Naravno, više mi se sviđa druga titula, i drago mi je da sam napokon prepoznat kao tvorac prosvjetiteljstva. Skorašnja klevetanja prosvjetiteljstva i svega što ono znači najviše me vesele, ništa me ne čini ponosnijim od sveopćeg osporavanja mojih dostignuća.

Svojedobno su me zvali i "Velikim Obmaniteljem" te "Ocem Laži", ali, vjerujte mi, ja mogu govoriti jedino istinu, siguran sam da mi to zamjeraju. Zapravo, ja sam jedina osoba kojoj doista možete vjerovati.

Ali nepriznavanje prosvjetiteljskog projekta počiva, barem što se tiče "postmoderne", na njegovu navodnom neuspjehu. Pokušaj da "se svijet urazumi" vrlo je brzo propao. Tako barem ja to razumijem, je li to pogrešno?

– Bojim se da ste žrtva elementarne obmane. Prosvjetiteljstvo, kakvu ja težim, nije uopće doživjelo neuspjeh. Nestanak vjerodostojnosti ideja Razuma, Napretka, i tako dalje, važan je trenutak samog prosvjetiteljstva. Kada god propadne vjera, ljudi nauče nešto o sebi, i malo se približe spoznavanju mene. Prosvjetljenje koje donosim nije izravno povezano s Razumom ili Napretkom, kako vi to zamišljate, ali zacijelo ima veze sa Spoznajom. Zato – kada otkrijete da se zavaravate i da ste uronjeni u beskrajni ponor očaja – je to trenutak prosvjetljenja: odjednom vidite svjetlo , samo što ono što ja nazivam svjetlom vi doživljavate kao tamu.

Prečice prema obilaznicama

U prijašnjem ste intervjuu definirali Pakao kao mjesto na kojemu ljudi zapravo dobiju ono za čime su težili samo da bi otkrili kako je upravo to ono čega su se oduvijek bojali. Je li tako?

– Tako je!

Kažete da ljudi već poznaju vaš projekt? Kako?

– Svatko, ako je iskren, vjeruje u mene. Mnogi ljudi ne vjeruju u "Boga", a čak i najtvrdokorniji ateisti predobro znaju da je Vrag nešto drugo. Moj je rad teško zanemariti, osobito u svakodnevnom iskustvu. Ja sam uvijek tu kada stvari krenu loše (za razliku od Boga, koji nikad nije tu kada ga trebate). Zbog toga nemam potrebu dokazivati svoje postojanje ili ga opravdavati. Za sofisticirane, naravno, ja sam samo koncepcija, bez "referencije" izvan jezika, a tko sam ja da se s tim ne bih složio? Ja ne svojatam takve ontologijske tvrdnje.

A vaš cilj? Kako biste ga opisali?

– Ako to želite prikazati kao ideologiju, pretpostavljam da biste mogli reći kako je sotonizam u osnovi sve ono što stalno očekujete, ali se nikad ne usuđujete zamisliti. Objektivni duh otpora ljudskoj volji, manifestiran kroz bilo što: zapreke, frustracije i tjeskobe. To je neprijatelj planova s najboljim namjerama i svih fiksiranih zamrznutih identiteta; to je bezosjećajnost gluposti svijeta. Ukratko, sotonizam je rješenje zagonetke povijesti, ali ne želi da se to zna. Da budem manje pretenciozan, rekao bih da samo stvaram za one koji, čini se, žele moj rad.

Cilj je, očito, prouzročiti patnju. To može zvučati vrlo pojednostavljeno, čak banalno. Ali vjerujte mi, to je neusporedivo složenije nego što možete zamisliti. Mogli biste reći da takav iskaz pokriva mnoštvo grijeha. Bijeda, bol, tjeskoba, očaj – to je moje područje, i ono uvijek raste i čak postaje sve raznolikije. Bez stalne promjene i ekspanzije, ljudi bi uskoro bili zadovoljni postojećim stanjem. Moram dalje pronalaziti načine da to spriječim. U tome je problem s ljudskim bićima: prelako mogu biti sretna. Znam da vas to možda iznenađuje, ali to je zato što se služite mojim idejama. Moj je cilj možda jednostavan, ali zahtijeva sve složenije metode.

Tehnologija, primjerice, za koju znam da ćete me uskoro pitati, pokazuje sve veću složenost, ali je zasnovana na odlučnosti da se stvari pojednostave: 'tehnički' znači da je nešto sastavljeno s izabranog aspekta, sažeto iz složenijeg konteksta. Kada je riječ o tehnologiji, riječ je o marljivom pojednostavljivanju, često uvelike vođenom željom za poretkom i predvidljivosti, koje proizvodi nešto složeno i – nepredvidljive posljedice. To je vrsta strasti prema prečicama koje vode golemim i nepovratnim obilaznicama. Ukratko, to je moj posao.

Rečeno je da zavodim ljude na pogrešan put. Pa, to baš nije potpuno istinito. Ponekad ih pokorno ostavljam da idu zadanim smjerom. Ja jesam subverzivan, zacijelo, ali morate shvatiti da su moje subverzije potpuno nepristrane. Ako priželjkujete red, pronaći ću način da ga pokvarim uz pomoć zloduha ; ako želite slobodu i raznolikost, pobrinut ću se da vas vlastita djela dovedu u klopku nepodnošljive monotonije. Vidite, za mene poredak i nered ovise o zahtjevima situacije i mogućnostima koje stvaraju kako bi ljude učinili nezadovoljnima.

Sve tehnologije, zato, zasnovane na apstrakciji, po vlastitoj se "prirodi" podvrgavaju okrutnoj ali objektivnoj ovlasti Zakona Sodome. Unatoč svim samopouzdanim ekstrapolacijama tehnofuturista (i distopijskim/utopijskim fantazijama, također), tehnologija teško može funkcionirati – barem ne onako kako biste vi to željeli. Privatno to zna svatko, ali službeno to je uvijek moguće previdjeti zbog selektivne percepcije kojom sam vas obdario. Kada je o tehnologiji riječ, to je učenje zaboravljanja stvari, tako da bih vas kasnije mogao podsjećati na njih.

Ja ne "iskušavam" ljude

S obzirom na popularne predodžbe, biste li rekli da je sotonizam religija?

– Ne bih trebao isticati da nemam ništa s bilo čime što izvode ludi samostilizirani "sotonisti": ne možete ozbiljno zamisliti da me imalo zanimaju crni sabati, kanibalizam, perverzni seks i slično? Upravo suprotno, zanima me ono što biste trebali nazvati "pozitivnim" vrijednostima koje ćete pronaći u mojem radu. Ja ne "iskušavam" ljude. To je vrlo slaba osnova za djelovanje. Duboko ukorijenjena vjerovanja, konceptualni okviri, moralna uvjerenja, pretpostavke o stvarnosti uzete zdravo za gotovo – to su moji utjecaji na ljudsko djelovanje, a ne osjetilni apetiti i hirovi. Nemate pojma kako je teško izbaciti bol i tjeskobu iz potrage za čistim užicima.

Ono što svi želimo znati jest: zašto ljudi rade za vas?

– Imaju najbolje namjere, naravno. Ja tražim mnogo od svojih ljudskih izvora, ali su moji zahtjevi prilično specifični i ugovorni. Duše su ovih dana prilično jeftine na tržištu i iznenadile bi vas niske cijene koje se traže. Regrutiranje nije problem.

Moj posao nije tako lijep kako to može zvučati. Iskreno, u posljednje sam vrijeme zaista pod stresom. Radim napornije nego što sam stoljećima radio, koliko se sjećam, i ne mogu se osloboditi osjećaja da je moj posao izgubio mnogo svoje privlačnosti. U prijašnjim je vremenima postojao osjećaj ponosa kada bih uspio dovesti neku jadnu dušu u Pakao. Danas one dolaze u krdima bez mojeg velikog truda. Ponekad se pitam jesam li još uopće potreban. No, prizor svih mojih mušterija koje se same uništavaju u moju korist obično obnavlja moje samopouzdanje.

Uloga intelektualaca u ljudskoj nesreći

Kakvu ulogu imaju intelektualci u vašem projektu?

– Ona je bila prilično važna u prvim etapama procesa, ali nije potrebno imati ih toliko. No, najprije moram nešto razjasniti. Ono što odlikuje intelektualce s moje točke gledišta nije sama inteligencija. Funkcija koju oni za mene obavljaju ima mnogo više veze s njihovim sofisticiranim razinama gluposti, nego s njihovom pameću. Smatram da "inteligencija" za vas može biti kompleksan koncept i da glupost smatrate uvredljivom, ali za mene je inteligencija prilično jednostavna, dok je glupost doista čudesno dostignuće. Inteligentni ljudi mogu raditi naporne mentalne trikove; to zahtijeva mnogo discipline i okretnosti, nešto poput sinkroniziranog plivanja. No, glupost je sposobnost na znatno višem stupnju: to znači upotrijebiti inteligenciju refleksivno – okrećući je protiv sebe same (poput sinkroniziranog utapanja, na primjer). To je nešto za što inteligentni ljudi nisu sposobni. No, intelektualce to neodoljivo privlači, i zbog toga me posebno zanimaju, i zbog toga mogu toliko mnogo ponuditi.

Na koga mislite kada kažete "intelektualci"? Tu je kategoriju teško definirati.

– Moja je definicija praktična. Intelektualci su svi oni čija materijalna egzistencija ovisi o idejama. Intelektualci se, kakogod ih definirali, razlikuju od drugih u trenutku kada počinju stjecati stalno zanimanje za ideje. Kada jednom ideje – pojmovi, kategorije, riječi – steknu vrijednost veću od njihova pukog "značenja" i "referencije" (što može zadovoljiti ne-intelektualce), tada ja mogu nastupiti i pokrenuti stvari. Intelektualci, naravno, okrivljavaju same ideje za zločin koji je njihova uporaba tih ideja učinila mogućim. Zbog toga provode mnogo vremena naporno pokušavajući ukinuti jednu ideju za drugom. To znači biti "radikalan": pokušavati se riješiti "značenja" riječi.

Zbog toga se riječi stigmatiziraju, diskreditiraju i ukidaju. Cijela poglavlja rječnika već više od dvadeset godina izvrgavaju se ruglu i stavljaju pod navodnike – "Humanost", "Priroda", "Stvarnost", "Istina", i tako dalje. No, značenja se mijenjaju i razlog zabrane se zaboravlja, pa se ideje iznova pojavljuju pod različitim imenima. Želeći iskorijeniti omrznute pojmove, intelektualci su sve više morali ići i dalje od toga da riječima oduzmu njihova značenja, morali su ukinuti mišljenje kao takvo – a to me jako zanima.

I to čak nije najbolji dio priče. Očajnička potraga za "novim" idejama i načinima mišljenja (izbjegavajući značenja riječi) nije samo obično ludilo nekolicine profesionalnih teoretičara. Ta mahnita želja za zaboravom, ta istinska volja da se poriče negativnost, ako to smijem tako reći, omogućuje milijunima ljudi da čeznu za vlastitim prokletstvom. Bez tog neprekidnog holokausta ideja što ga provode intelektualci, što mislite kako bih mogao nagovoriti toliko mnogo inteligentnih ljudi da prodaju svoje živote za nekoliko znakova.

Intelektualci, znanstvenici i umjetnici, posebice u dvadesetom stoljeću, toliko su mnogo pridonijeli ljudskoj nesreći da je teško zamisliti što bi se još moglo učiniti. No, uvijek postoji prostor za usavršavanje.

Modernistički rat

Koje je vaše stajalište s obzirom na pitanje modernizma i postmodernizma? Je li sotonizam postmoderan?

– Zasad je modernizam dugotrajan projekt, usmjeren na destrukciju i zamjenu prirodnog svijeta i društvene egzistencije, koji je bio vođen pod okriljem različitih pozitivnih ideala jedne ili druge vrste: napretka, na primjer. No, diskreditiranje i ukidanje svih etičkih, spoznajnih i estetskih vrijednosti također je bio bitan i stalan dio modernističkog projekta: razum, istina, priroda, humanost, individualnost kao kategorije morale su biti srušene: to je uloga "prosvjetiteljstva". Zato je današnji izazov sljedeći: kako nastaviti taj bitno destruktivan projekt bez pomoći ikakvih iluzornih kategorija koje bi ga mogle učiniti moralno prihvatljivim, intelektualno jasnim i estetski uzbudljivim? Kako je, drugim riječima, moguće nastaviti s istrebljenjem prirode, života, ljudske vrste, društvenih odnosa, jezika, misli i svega drugoga kada se sumnja u spomenute kategorije. Danas je jasno da je modernizam u cijelosti negativan projekt. Sada je zacijelo vrijeme da taj negativitet stekne vlastitu pozitivnu sliku.

No, zašto modernizam želi razoriti prirodu?

– "Modernističko" je stajalište znakovito po svojem apstrahiranju: izabiranju nečega jednostavnog, što uvijek znači zaboravljanje nečega drugog. Modernizam je apstrahiranje na djelu – zaboravljanje kao praktičan program.

Modernizam nije u ratu samo s prirodom nego i s društvom, zapravo je protiv bilo čega na što možemo, zbog bliskosti i sigurnosti koju pruža, primijeniti pojam "prirodnosti". Modernizam je obvezanost na nesigurnost i promjenu zbog njih samih, a ideju ograničenosti smatra nepodnošljivom. Sve treba slomiti da bi se poboljšalo. Priroda također mora biti redefinirana u skladu s idejom "evolucije" tako da njezina destrukcija također postaje "prirodna". Osjećaj da priroda nije dovoljno dobra zaista proizlazi, kako sam rekao, iz potrebe da nadomjestimo pojmovima ono na što se oni odnose, što je neka vrsta prijevare – modernizacija je praksa uklanjanja dokaza. Modernizirati stvari, dakle, znači pojednostavniti ih. Postmodernizam je samo rašireni osjećaj da se u tome napokon uspjelo.

Pojam "budućnosti", koji vas toliko zaokuplja, pokazuje kako vas zavodi ideja promjene. Pričajući o budućnosti kao o mjestu kamo idete i pokušavajući steći ugled time što ćete tamo biti prije drugih – samo prizivate razočaranje. S obzirom na to da se budućnost uvijek poziva na svoju različitost (kao nešto što je drugdje, osporavajući prošlost), sadašnjost je prepuštena meni. Zaista ne postoji takvo mjesto kao što je budućnost.

Ljudsko tijelo je dosadno

Po čemu se vaš pristup pitanju Budućnosti Prirode razlikuje od ostalih u recentnim raspravama o toj temi?

– Kao prvo, moj rad je neprestance ometala priroda – posebice ljudska priroda. Sve što pridonosi njezinu ukinuću ili barem smanjenju njezina upletanja, dobrodošlo je. Priroda je sve ono što je izvan mojeg dohvata. Pristupati mogu jedino putem ideja i uvjerenja, preko kojih utječem na ljudsko djelovanje. Um je sredstvo kojim se koristim za tjelesnu patnju: to je njegova funkcija. Svi dijelovi "prirode" koji tome smetaju (ili nisu uporabljivi za tu svrhu), moraju biti nekako uklonjeni.

Najviše nas zanima kako vidite tehnologiju.

– Postoje dva oblika istog procesa. Kao prvo, ono što zovete "umom" mora biti ukinuto; na tom se području već dogodio osjetan napredak. Kao drugo, tijelo treba korjenito restrukturirati i ukinuti u njegovu sadašnjem obliku.

Informacijske i komunikacijske tehnologije pobudile su golem entuzijazam, a genetički inženjering izaziva strah. Internet vas uči da je informacija istinska životna sila, a genetika vas je naučila da život zaista smatrate samo informacijom. Prijašnje praznovjerno poštivanje života sada je moguće transformirati u puku apstrakciju: "znakove".

Zašto tijelo mora biti ukinuto?

– Suočimo se s time, ljudsko tijelo je dosadno. Odjeća, kozmetika, tetovaža i rezanje potvrđuju univerzalnu želju da se preoblikuje sve što priroda održava reprodukcijom: spljoštene dječje glave u Južnoj Americi, vezana stopala djevojčica u Kini, i tako dalje. Vi se ljudi oduvijek igrate vašim tijelima. Kako se ono može preustrojiti, stoljećima muči utopiste. Biotehnolozi neće dati vašim potomcima krila, rogove i ticala ili još nezamislive organe i sposobnosti (kao da već nema previše organa!). Bit će moguće radikalno pojednostavniti osnovni dizajn.

Ljudski živčani sustav nevjerojatno je sofisticiran aparat za patnju. Njegova sposobnost – kao stroja za proizvodnju jada, bola, frustracije, tjeskobe i nesreće – ostaje nenadmašena u prirodi. Njegov je potencijal, pak, neposredno povezan s njegovim fizičkim i društvenim okružjem. Te se ograničenosti uvelike mogu tehnološki svladati, ali usavršavanje je imperativ.

Moja je briga kako se osloboditi tijela a da se sačuva i pojača sposobnost bola, nelagode i drugih esencijalnih obilježja onoga što nazivate sviješću. Ono na čemu trenutačno radim jest postupni prelazak Života u nešto novo. Donedavno je život bio nužna pripremna faza za smrt, razdoblje za programiranje svih informacija i iskustava koja će vam trebati nakon života. Sada je postao tehnički zastario. S novim razinama ubrzanja, primanje ( download ) individualno oblikovanog paketa vječnog prokletstva može biti gotovo trenutačno. Zato više nije prijeko potrebno da ljudi budu, strogo uzevši, "živi"' prije smrti.

Ukinuće svijeta

To je Virtualni Pakao o kojemu smo tako mnogo čuli?

– Tako je. Danas postoji opći sporazum da Zemlja i sav život na njoj nisu više potrebni.

Ako imamo digitalnu kopiju svijeta, izvornik možemo izbrisati. Oslobođena osobnih identiteta, koji ovise o pohranjenoj memoriji i koji uzalud troše vrijeme i prostor, osjetilna se iskustva mogu steći kada to bude potrebno, usput, da se tako izrazim. Bez odvraćanja pozornosti na izvanjske pojave, i bez mogućnosti povratka, um će biti sposoban nastavati stvarnost koju je sam stvorio. To je pravi smisao dobrog starog Pakla: živjeti zauvijek sa svime što ste željeli zaboraviti; to će uskoro biti omogućeno svakome i posvuda.

Moguće je predvidjeti neke nove uzbudljive mogućnosti. Zamislite svijet u kojem ispunjenje svake želje može biti smjesta onemogućeno, gdje je doista moguće jamčiti da će svaka želja biti tako oblikovana da bude usklađena sa sredstvima vlastita nezadovoljenja, gdje će se svako očekivanje smjesta i neočekivano onemogućiti.

Tehnologija može stvoriti takav svijet, jer bi on trebao biti pod potpunim nadzorom, što je u skladu s prirodom tehnologije. Kako je drukčije moguće ostvariti žudnju za smislom (za određenim skladom ljudskog uma i njegova okružja, koja potiče znanstveni i tehnološki napredak) nego tako da se svijet zamijeni svijetom koji je stvoren kako bi savršeno odgovarao ljudskom umu? Ne bivajući više "nepojmljivi" univerzum, taj bi svijet trebao stvarnost kao takvu izjednačiti sa svakodnevnim iskustvom: samo bi tako svijet prvi put napokon imao smisla.

To ukinuće svijeta je spoznaja koju nam donosite?

– Svi će živjeti u vlastitim kibernetičkim senzorijima, gdje je stvarnost sve ono što je moguće iskusiti. A iskusiti stvarnost znači patiti. To je zaista radikalna slika budućnosti. Temeljni smisao prosvjetljenja nije stvoriti zadovoljstvo, nego potkopati sve glupe sigurnosti postojanja, sve učiniti problematičnim – sve pretvoriti u problem. Ukratko, učiniti život nepodnošljivim, a "svakodnevni život" nemogućim. Intelektualci su se teoretski opredijelili za to; svaki napredak u znanju produbljuje tajnovitost i zbrku postojanja. Tehnologija je to prosvjetljenje u praksi.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević

Pod naslovom An interview with Satan objavljeno u zborniku FutureNatural , ur. George Robertson i drugi, Routledge, London i New York, 1996.